9 zivota jedne macke

Prica je zasnovana na stvarnim likovima i dogadjajima.


15.02.2021.

Sladoled


'Znas da te mrzim mnogo manje nego ostale?'

'Znam, cudakinjo jedna, znam'

'Mrzim ove ljude ovdje, previse su otvoreni i pricljivi'

'Nisu, samo si susta suprotnost od njih'

'Kako nisu? Neki dan se vracam s posla, i pazi ovo, navratim po sladoled, znas da sam tek sad propala onaj Gino's sladoled, koji je usput njamiii. I bas sam se smijala sama sebi kad sam prije nekih 15 godina mislila da sam faca jer jedem sladoled zimi. Kakav djeciji trip. Ali sad mi se bas jeo sladoled.

Krenula sam duzim putem u stan. Puhao je topao vjetar, a ulice su bile poluprazne iako je bilo nesto malo iza 19.30. Topao neki vjetar, ne pretjerano jak. Bas odavno nisam prosetala okolo nocu'

'Ni ne trebas'

'Znas kad imas dojam da je neki trenutak posebniji od ostalih? Kad je neka noc posebnija od ostalih? Neka opipljiva, mirisna magija je u zraku a ti se osjecas lagano. I zelis da ta toplina potraje. Taj topli vjetar. Setala sam polako i nisam mislila ni o cemu. Promatrala sam svjetla, buseve, automobile, nekoliko ljudi po ulici i bila nekako spokojna. Kao da tek sad uzivam u ulicama ovog grada. Ne dovoljno da ga nazovem 'svojim' ali dovoljno da budem spokojna. I to je nesto. Dok lagano koracam, zacujem od nekud neku laganu muzikicu, koja se tako divno uklopila u noc toplog vjetra. I shvatim da dopire iz Gino'sa. Dok sam cekala da dodjem na red njihala sam se u ritmu muzikice i razgledala okuse sladoleda. Cokoladu i limun sam uzela i nisam pogrijesila, omiljena kombinacija je postala jos omiljenija. I nastavila sam dalje. Cinilo mi se kao da su ljudi oko mene usporeni, da se vrijeme krece polako a u centru zbivanja sam ja sa svojim sladoledom i simpaticnom talijanskom muzikicom u pozadini. Cinilo mi se da su ljudi oko mene sivi a da sam jedino ja u boji. Kako sam se udaljavala, takt po takt muzika je iscezla negdje u daljini. I dalje sam uzivala u sladoledu kad sam zacula nekoga nedaleko od sebe. Znas da se ja ne okrecem kad me netko zove ali momak je gotovo pa potrcao da bi me sustigao.

'Hej... kako si' rekao je a ja sam ne gledajuci ga odgovorila 'dobro'

Drzao je socijalnu distancu i isao mojom lijevom stranom.

'Uzivas u sladoledu?'

'Da'

'Nije li hladno za sladoled'

'Ne'

'Mogu li pitati odakle si'

'Ne'

'Haha, imas divnu kosu'

'Kul'

'Mozemo li se upoznati'

'Ne'

'Zasto?'

'Zauzeta sam'

'Pa mozemo razgovarati kao prijatelji'

'Ne'

'Zasto'

'Ne volim razgovarati s ljudima'

'Zasto to?'

'Ne volim ljude'

'Kako mozes ne voljeti ljude?'

'Tako'

'Onda sigurno ne koristis drustvene mreze'

'...'

'Kako se zoves?'

'...'

'Neces da odgovoris?'

'Ne'

'Neces da mene pitas kako se ja zovem?'

'Ne zanima me'

'Sta radis u slobodno vrijeme'

'Uzivam u sladoledu i zelim da me pustis na miru'

'Haha, to je bas bezobrazno da nekome kazes'

'Ne zanima me'

'Ja imam dojam da si ti posebna'

'...'

'Je li ti smetam'

'Da'

'Zasto'

'Ne zanimas me'

'Samo zelim da razgovaramo'

'Ja ne'

'Stvarno?'

'Da'

'Sto mislis da popijemo kavu?'

'Ne'

'Zasto? Bas bih te htio upoznati'

'Ne zanima me'

'Kako mozes tako pricati?'

'Mogu, ponovo, lijepo molim da ne ides u mom smjeru'

'Ali idem na posao'

'Idi u tisini'

'Jako si bezobrazna'

'A ti napadan'

'Zelim samo razgovarati i upoznati te'

'Ja ne zelim'

'Sto radis sutra'

'Radim'

'Hajdemo na kavu ili kolace'

'Ne'

'Je li stvarno neces'

'Ne. Ja ovdje prelazim cestu a ti neces'

'Samo ces tako otici?'

'Baj'

'Stvarno?'

'Da'

'Bas te je zadovoljstvo upoznati, nisi nimalo fina'

Tad sam vec presla cestu a on je vikao za mnom. I vikao. I bivao sve tisi. I ponovo sam uzivala u svom sladoledu.

'Cekaj, on je tebe pratio?'

'Isao u istom smjeru samo'

'Koji manijak! Jebem ja njemu mamu. Zasto me nisi zvala da krenem pred tebe?'

'Bio si zauzet... necim'

'Kakav jebeni manijak!'

'Tko ga jebe'

'Kako tko ga jebe, tko zna sta je htio ili mogao da ti uradi'

'Molim? Sta je on to meni mogao da uradi, molim te?'

'Svasta!'

'Ti stvarno mislis da je taj debil meni mogao bilo sto? Je li ti zaboravljas da sam ja odrasla sa tri starija brata koji tvrde da oni imaju trojicu brace a ne dva brata i sestru? Ti stvarno mislis da taj mali debil, par centimetara veci od mene je mogao meni nesto? Pa mogla sam ga kastrirati na pol ulice'

'Daj se ne junaci, ovo me je pravo naljutilo'

'Sta se junacim? Mislis da se bojim ovim narkomana po ulici, pijandura i debila poput njega?'

'Mogao je da ima noz'

'Pa?'

'Kako PA??? Jesi ti normalna?'

'Hoces da te naucim kako da se obranis ako te netko napadne nozem iz vise smjerova?'

'Ne sali se'

'Ne salim se, ozbiljno, hajde napadni me kako hoces'

'Necu te napadati nikako'

'Ne, hajde, napadni me kako goood hoces, s nozem, bez noza, s ledja, kako god hoces'

'Ne glupiraj se i ne junaci, stvarno ti je mogao nauditi'

'Nije mi mogao nauditi, stvarno mi nije mogao nauditi. Prvo, visi je od mene za par centimetara a i cak mrsaviji od mene. Drugo, dok je hodao i pricao vec se bio zadihao, sto znaci da nije u nikakvoj formi. Trece, na ledjima je imao potesku torbu a i rukama mobitel, stvarno mislis da bi mi mogao nauditi?'

'Kako znas sta mu je u dzepovima?'

'Nista, nema ni kljuceve u dzepovima, lik je bio totalni idiot. Ja za razliku od njega uvijek imam kljuceve u lijevom dzepu jakne i ruku u tom istom dzepu a znas da za moje kljuceve skoro pa trebam oruzani list. Mobitel mi nikad nije u ruci i torba mi nikad nije teska. Ne mogu trcati brzo ali mogu glasno vristati, udariti gdje treba, ogrebati i oci iskopati i obraniti se kako god me napadnu.'

'Pretjerujes i junacis se bezveze'

'Je li ti mislis da su moja braca se igrala lutkica sa mnom?'

'Hajd samo molim te, idi pravo u stan pogotovo sad kad je manje ljudi na ulici, ocito su samo budale vani'

'Nemoj me smatrati nesposobnom'

'Tko te smatra nesposobnom?'

'Pa ti, mislis da me svaki debil na ulici moze, sta, polomiti, silovati, opljackati?'

'Samo se ne junaci'

'Dobro, kako god, necemo vise o tome raspravljati'

Tisina ponovo. Kao i svaka rasprava, glupa tema ili sala u posljednje vrijeme je zavrsavala tisinom.
10.02.2021.

Nijema ljubav


Sjecam se prije mnogo godina osjecaja da je to najvise od zivota sto mogu da imam. Da je to najvise od osobe koja je bila pored mene sto mogu da imam.

Veza koju sam gotovo oplakivala sjecajuci se boljih dana. Osjecaji kojih se nisam mogla ni sjetiti a ni prizvati ih ni uz mnogo alkohola. I mislila sam to je to, tako to bude, pomiris se s tim i ides dalje. Mislila sam da je istina sto je govorio da je takva ozbiljna veza, da u ozbiljnoj vezi ne bjezis van kad nestane strasti i ljubavi, nego ostajes jer si proveo sve te godine gradeci tu vezu i da je to to. Nema veze sto ne pricate o necemu osim o vremenu, desavanjima u svijetu, nema veze sto nema strasti u vasoj prici ili smijeha. Nema veze sto nema potrebe za seksom mjesecima i sto je to postalo toliko stvarno da vise nitko i ne broji mjesece, seks je ionako precijenjen. Nema veze sto nemas potrebu da pricas o svom danu, prica je ionako precijenjena. Nema veze sto se ne micete s mrtve tocke godinama, Nema veze. Ljubav ionako nije strast, pozuda, zaljubljenost, smijeh, zabava. Ljubav je stabilnost, tisina, postovanje. Tko ima potrebu reci 'volim te'? Samo onaj tko to ne pokazuje djelima. Tko ima potrebu uopce dati kompliment? Tko uopce ima potrebu da se ljubi, to je tako srednjoskolski? Sve ostalo? To je ljubav.

I povjerovala sam da je to to, da se ne moram smijati. Da je to ljubav. Da trebam biti zahvalna na tome i da se pomirim s tim. To je sve sto mogu dobiti u zivotu. Tako me vjesto uvjerio da nisam ni primjetila svoju glupost. Povjerovala sam u to da je ljubav nijema. Da ljubav nije smijeh i sreca. Dok nisam srela nekoga tko me nasmijao. Tko me gledao s ceznjom. Tko mi je rekao da sam 'njegova' da nikad ne bismo provodili vikende lezeci i gledajuci serije u tisini nego smijuci se, seksajuci, pricajuci, mastajuci, plesuci, kuhajuci, lezeci na balkonu, setajuci, isprobavajuci praline, pjevajuci... Makar to i ne bila ljubav.

Dok se sjecam te veze, sjecam se sivila i mog tmurnog lica. Bezovoljnog lica. Mene koja sam marila za malo sto, ne shvacajuci u kakvo losoj situaciji se nalazim. Dosla bih u stan, jela, legla, zaspala. Moj zivot je bio ravna crta. A moje lice kameno i tmurno. Zaboravila sam kako se smijati i kako usne razvuci u osmijeh. Kako je kad te stomak boli od smijeha i skoro se upiskis u gace ali u posljednjem trenu se nekako zaustavis. Zaboravila sam kako je kad suze idu od smijeha. Zaboravila sam kako je biti uzbudjen zbog necega.Kako je zeljeti nekoga iz dana u dan jos vise. Kako je to imati podrsku kad pozelis gotovo nemoguce. Kako je to biti sretan s nekim tko je pored tebe i s kim bi trebao biti sretan. Kako je to kad se budis s nekim u mislima i lijezes isto tako, iako je taj netko pored tebe. Kako je to kad ti netko nedostaje iako ga gledas u oci. Kako je to radovati se necemu. Ili bojati se necega. Ravna crta.

I rekla sam 'dosta'. Ne zelim zivot bez emocija, ne zelim nijemu ljubav. Ne zelim da mi netko drugi govori sto meni ljubav treba da predstavlja, da me uvjerava da je ljubav nesto sto meni nije ljubav. Ne zelim mladost provesti zarobljena u rukama koje me ne grle iz ljubavi i ceznje, nego iz navike. Koje me ne grle iz potrebe, nego iz obaveze. Kad kazete da je dosta, to 'dosta' morate opravdati. Zbog godina provedenih s tom osobom, zasluzuje zasto. Onda krene bujica rijeci koje nikad nisu izrecene, pracene bujicom rijeci koju bivaju prekasno izrecene i sve skupa zavrsi sa suzama. Suzama koje oplakuju sjecanja na nesto sto je nekad bilo lijepo, sto je bilo stvarno i sto vise ne postoji.

Koliko god bilo lakse kad se sve napokon kaze, ono najteze sto ostaje jeste reci 'ne volim te', svjesno necije srce slomiti. 'Ne volim te onako kako bi ti htio. Ne volim ovo sto je medju nama. Ne volim sto se ne osjecam voljeno. Ne volim sto nema strasti. Ne volim sto nema smijeha. Ne volim sto nema glupiranja. Ne volim sto mi je mrsko pricati s tobom. Ne volim sto ni alkohol ne pomaze da te volim. Ne volim sto je posljednje lijepo sjecanje na ovo bilo prije dvije godine. Ne volim sto se ne smijem dvije godine. Ne volim sto mi je zivot ravna linija s tobom. Ne volim sebe zbog tebe. Ne volim sto mislis da je ovo ljubav. Jer nije. Ovo nije ljubav. Ne volim sto ovo nije ljubav i ne volim tebe. '

I tisina, godinama.

I onda ti jave da je umro. Da nije nista ostalo. Da je sad 2 metra ispod zemlje. Da ti vise nista ne moze reci, sve i da hoce. Da su usne mrtve, tijelo nepomicno i oci zauvijek zaklopljene. I sjetis se posljednjeg susreta i gorcine medju vama, rastanka na vratima stana i suza. Jer nije lako reci 'ne volim te' i slomiti necije srce jer tada slomis i dio svog srca. Sjetis se lijepog a i onog ruznog. Sjetis se kako je nekad bilo. I malo po malo sjetis se svega pa i onoga u sto se to godinama kasnije pretvorilo. Sjetis se godine dana proganjanja nakon kraja, psihickog maltreriranja i ucjenjivanja. Sjetis se koliko nisi mogla disati od straha, od pritiska, koliko te gusio i kad je bio tu a pogotovo kad nije bio tu. Sjetis se straha kad ti se ucini da netko slici na njega. Sjetis se odlaska sto dalje je moguce. Sjetis se koliko si se bojazljivo smijala jer sta ako sazna da postajes ponovo sretna? Sjetis se svega. I pozelis da se ne sjetis nicega. Pustis suze da mu odaju pocast, zbog lijepih dana i pomislis da napokon mozes udahnuti punim plucima. Udahnes i shvatis da vec odavno dises punim plucima i da si se davno oslobodila.

Mirno spavaj, nadam se da se ni u jednom zivotu vise necemo sresti. Ili ako se moramo sresti, neka to bude u prolazu, uz osmijeh i nista vise. Sve vise bi bilo previse.
08.02.2021.

Obitelj


'ostat ces?...'

'da, samo reci, ostat cu'

'ali sto... zasto sad?'

'trebamo priliku koju smo propustili'

'ali ja sam s Klausom'

'sa mnom je jednostavno, mozemo biti samo ti i ja, dokle god hoces, cio zivot ako hoces, samo ti i ja, bez djece, bez pasa, bez macki, bez ikoga, samo reci i ostat cu'

'ali ja sam s Klausom' ponovila sam, potpuno sokirana njegovim rijecima i obrisala posljednje suze.

'daj nam sansu koju smo izgubili' priblizi se i pogleda me u oci 'dugujemo si sansu, svo ovo vrijeme mislim o tebi i kajem se sto nisam smislio nacin da budemo skupa jer znam da bi bili fenomenalni, daj nam sansu'

'ali ja sam s Klausom' ponovila sam po treci put i dalje potpuno zbunjena onim sto on govori. Prije nego je uspio bilo sto vise da zausti trcala sam u ured po stvari. Izjurila sam iz zgrade i krenula prema Klausovom stanu. Onog trenutka kad sam sve to rekla naglas nekome, shvatila sam da sve to gotovo smijesno zvuci, da se ne trebam nicega bojati, samo biti tu za Klausa i vjerovati mu. Uletjela sam u stan i pocela mu pricati kako ga volim, kako ce sve biti u redu, kako ce dijete koje ce se uskoro roditi biti najvoljenije ikad i kako je bitno da smo samo zajedno a on me promatrao s osmijehom.

'jesi se ti tek probudila, jer ja ti to ponavljam mjesecima, pih, ja ti to ponavljam oduvijek, rekao sam ti fino samo se ti drzi mene i zivot ce ti biti kao bajka, dobro, ne bas kao bajka, ali nesto priblizno bajci'

'u pravu si, sve dok to nisam izrekla naglas nekome nisam shvacala da se glupih stvari bojim'

'a nemas razloga, uopce, tko te tako prosvijetlio, s kim si pricala'

's Rusom, i sad mi je cak smijesno sve to jer ...'

's Rusom, onim Rusom?'

'da, srela sam ga na poslu i poceli pricati na balkonu...'

'cekaj malo, otkad je Rus tu?'

'nemam pojma, kaze nekoliko dana, nisam znala dok...'

'i ti si mu pricala o nama, meni, dijetetu, svemu,... odjednom? Zasto?'

'pa... poceli smo pricati tako nekako spontano na balkonu i...'

'sta cete vi zajedno na balkonu?' na to pitanje sam se nasmijala, Klaus nikad nije bio ljubomoran.

'pa sreli smo se na balkonu'

'slucajno se sreli na balkonu?'

'da, na pauzi izasla na balkon i Rus je bio tamo'

'tek tako se pojavio tamo i ti mu ispricala sve sto te muci?'

'pa... poceli smo pricati i nekako smo dosli na tu temu, ne znam sto je problem'

'problem je sto sve to sto si sad rekla da si ispricala njemu, koji se iznenada pojavio u nasim zivotima prije 15 minuta, a ne meni kojeg se to sve ustvari tice'

'kakve to veze ima?' pravila sam se glupa. Znala sam kako sve to pogresno zvuci.

'kako kakve veze ima? Znaci, mozes njemu, s kojim se nisi ni vidjela ni cula preko godinu i pol, koliko vec, koji se pojavio odjednom, ispricati sve sto se izdesavalo do sad, cak i plakati pred njim a meni neces da kazes da te sve to muci vise nego sto priznajes?'

'pa ne zelim da te opterecujem jos time...'

'ali zato ti nije problem opteretiti njega? I otkud odjednom on u nasim zivotima?'

'pa dosao kratko nesto da obavi tu, nisam ga ja pozvala u nase zivote'

'vi niste bili prijatelji pa da se ti njemu povjeravas kao starom prijatelju, razumijes?'

'pa sto? I ti si uselio bivsu s kojom cekas dijete u svoj stan bez da si meni ista rekao' pocela sam se naivno braniti

'to nije posteno'

'naravno da nije posteno, prema meni, mogao si mene pitati nesto o tome'

'jesi ti mene pitala mozda prije nego si se ispovijedila Rusu?'

'pa to je slucajno bilo, ponio me trenutak i samo sam pricala i pricala...'

'i sto je on rekao na sve to? Je li ti rekao nesto novo? Nesto sto ti ja nisam ponavljao svo ovo vrijeme?'

'nista... bitno'

'ne, zanima me sto je rekao, kad je tako bitan vec u nasim zivotima'

'nije bitan, samo se nasao tu nekako, ne znam, da je bilo tko drugi upitao kako sam vjerojatno bih sve to rekla'

'ali nije to bio bilo tko drugi, to je bio Rus! U tome je razlika! Ja sam te stotinu puta pitao kako si i govorila si da si u redu, i sad slucajno saznam da nisi u redu, da si u rasulu'

'pa sto sam ti trebala reci kad ni sama ne znam sto sve to znaci ni kako se osjecam!'

'ali znala si kako se osjecas kad je trebalo njemu sve ispricati?'

'ne, ali...'

I tako iz minuteu minutu, iz jedne svadje u drugu, iz druge svadje u trecu. Dok nismo dosli do teskih i grubih rijeci, gotovo zaboravivsi zasto smo se i poceli svadjati. Zaboravivsi kako je sve to pocelo. Dosavsi do svadja o stvarima koje se jos nisu ni dogodile i tko zna bi se ikad i dogodile. O buducnosti koja se cinila sve dalja. O planovima koji su bili neizvjesniji.

'znas sto? Dosta mi je!'

'cega ti je dosta?!' upitao me, bio je namrgodjen i ljut, jer tko zna koliko dugo vec hodamo stanom i svadjamo se.

'svega ovoga! Ove glupe pandemije, ove nase glupe situacije gdje se mi hocemo igrati obitelji, one glupe situacije u onom stanom, svegaaa! Idem van po sladoled ili nesto da se ohladim!' krenula sam da trazim jaknu

'Idem s tobom'

'ne, ne ides sa mnom, idem sama, jer cu te gurnuti pod auto!'

'izvini, sta ces?'

'gurnut cu te pod auto, nikad me nitko ovako nije naljutio!' U tom trenutku je vidio sansu i odlucio ju iskoristiti. Priblizio mi se i htio uzeti jaknu iz ruke.

'sta hoces?!'

'ne ides nigdje' rece ozbiljno ali tise.

'neces mi ti reci' posegla sam za jaknom

'ne ides nigdje bez mene, je li ti to jasno?' priblizio mi se i gotovo unio u lice

'ti si kreten, Klaus' istrgla sam jaknu iz njegovih ruku i krenula ponovo prema vratima.

'kao da si ti nesto bolja' rece. U tom trenutku sam toliko ljuta bila i htjela sam vristati na njega, okrenula sam se da mu kazem nesto ali sam ugledala njegov poluosmijeh na licu. Brzinom svjetlosti smo se priblizili jednom drugom i poceli ljubiti. Nista vise nije bilo bitno.

Ratne sjekire su zakopane. Ali ne dovoljno duboko.


07.02.2021.

Deja vu

Ponekad kad pomislite da sanjate, stvarnost vas udari u stomak svom snagom samo da vas uvjeri da ste budni.

Vratila sam se liftom u prizemlje a Rus je stajao ispred.

'znao sam da ces se vratiti' rece, udje u lift i zagrli me dok sam ja nepomicno stajala.

'oprosti, socijalna distanca... i ta sranja' rece brzo me pustivsi iz zagrljaja.

'sto ti radis ovdje?' upitala sam ga jedva prozborivsi iznenadjena njegovom pojavom.

'kratko sam dosao samo nesto zavrsiti s bivsim klijentom, nekoliko dana sam tu, kako si?'

'dobro sam, dobro... kako si ti?'

'dobro, drago mi je da sam te sreo i da si dobro, nazalost u zurbi sam' rece i brzo izadje iz lifta. Nisam uspjela nista odgovoriti a on je nestao.

Cijeli dan se nisam uspjela koncentrisati na posao, znajuci da je Rus tu negdje. Kad sam izasla na balkon na pauzi, naravno, Rus je stajao na balkonu.

'pratis me?' upita me kad me vidio, nisam nista odgovorila samo se nasmijala.

'kakvo je sranje sve to ispalo' rece nakon nekog vremena tisine

'sto?'

'ova pandemija... i sve prije nje'

'da...'

'jesi za kavu dok sam ovdje?'

'oprosti ali nisam'

'razumijem, ne bih ni ja da sam na tvom mjestu'

'ne, samo u vezi sam pa ne znam koliko bi bila primjerena nasa kava...'

'aha. Nadam se da je pametniji od mene'

'nije los' nasmijala sam se i poceli smo pricati kao dva stara prijatelja koji se dugo godina nisu vidjeli. Iako to nismo bili. Pricala sam mu o Klausu. O pandemiji. O Klausu. O Liz. O Klausu. O bebi. O Klausu. O pljacki. O Klausu.

I negdje u svoj toj prici sam pocela plakati, dok sam pricala o Klausu. Kako je najbolje nesto sto postoji i kako ga ne zelim izgubiti, i kako se bojim, i kako nisam ljubomorna na Liz, ali kako sam prestravljena, kako sam tuzna, kako nemam pravo biti nezahvalna i govoriti da je njihovo dijete, ne daj Boze, greska, kako ne zelim nista osim srece i ljubavi tome dijetetu, kako ne znam sto da radim, kako ne mogu Klausu reci sve to jer i ovako je pod pritiskom, kako iz dana u dan razbijam glavu mislima o onome sto nas ceka, kako sam svjesna da pretjerujem i bespotrebno dramim ali da je jace od mene...

Onda sam negdje u svoj toj ljutnji se pocela i na njega derati jer ni nasa prica nije bila postena a on je samo stajao i slusao. Povremeno bi pokusao nesto reci a ja sam se derala i plakala. Brisala suze i nastavljala. Prepricala sto se sve dogadjalo, pricala sto se sve moglo dogadjati. I ponovo plakala jer je sve to skupa bilo previse.

Kad sam napokon usutila pogledao me i rekao

'samo reci i ostat cu'

'
07.02.2021.

Ruke pune ljubavi

Uvijek sam je 'opominjala' da razvuce usne u osmijeh kad se slika jer je imala predivan osmijeh a ona, kao za inat, bi podigla lijevi kut usana vise nego desni i nazvala to osmijehom. Dok se ona tako smijala na slikama, ja nisam imala sliku na kojoj nisam razvukla usne u veliki osmijeh gdje bi mi se zubi vidjeli. I tako godinama.

Promatram njene novije slike, napokon, nakon toliko godina na slikama razvuce usne u ogromni osmijeh, zubi joj se vide i oci sijaju. Na mojim slikama, u posljednje vrijeme, samo je lijevi kut usana blago podignut.

Sto nam se dogodilo?

Ne znam. Ona ima obitelj i dva mala preslatka zivotica. Ima muza koji joj je bio ljubav od osnovne skole i u kojeg je nakon toliko godina i dalje zaljubljena. Zive jednostavan zivot u pregradju. On je nogometni trener a ona uskoro zapocinje novi posao. Pitam ju je li sretna jer znam da to nije zivot koji je zamisljala.

'Jesam, presretna sam, zdravi smo, curice su dobro, ne trazim vise od zivota; Kad ih zagrlim, ruke su mi pune ljubavi'

'koga vise volis, njega ili djecu?' smijemo se jer smo uvijek govorile, kad smo bile puno mladje da cemo uvijek muzeve vise voljeti nego djecu.

'tek sad shvacam koliko smo smijesne bile. Zbog djece vise volim njega, iako sam mislila da ljubav koju imam za njega ne moze vise da raste. Kad vidim kakav je otac i muz, svakim dijelom svog bica ga volim jos vise... ne znam, dovoljno za sretnog zivota'

'kako je to ... imati dijete'

'cudnovato, na najbolji moguci nacin. Pomislis kako je to sto si stvorio savrseno i da je to cijeli svijet... i samo zelis da je zivo i zdravo i nemas posebnih zelja. Budis se s tom ljubavlju i zaspes s tom ljubavlju. Posebno i cudnovato. Sve bi dao za to malo bice, sve bi istrpio za to malo bice, svaku marku bi dao za njega a ne potrosio na cipele... zamisli, nisam kupila 20 pari bespotrebnih cipela vec dvije godine...' nekad je bila shoppingholicarka. 

Dok je pricala o ljubavi prema djeci i svojoj sreci, ja sam mislila na Klausa i na dijete koje ce dobiti. Dijete koje treba i tatu i mamu. I svaki put pri pomisli na to, grizla bih usne da ne zaplacem. Kad sam zavrsila razgovor s prijateljicom, sjela sam na stepenice ispred posla. I sjedila, tko zna koliko dugo, razmisljajuci o tom djetetu koje uskoro dolazi na svijet. Svijet maski i socijalne distance. Svijet u kojem kao da nije dovoljno problema koji ga cekaju, vec i njegovi roditelji ne znaju kako da budu u istoj prostoriji. I pored toga, u svemu tome, njegov tata ne voli njegovu mamu nego mene. Kakva cu ja smetnja biti u ocima tog djeteta. Ustala sam i krenula u ured. Usla sam u lift i dalje zamisljena, pokusavajuci samoj sebi reci da treba da mislim pozitivnije no iz misli me prekinuo muski glas koji je viknuo da cuvam lift. Prije nego su se vrata zatvorila, ucinilo mi se sam vidjela Rusa kako trci prema liftu. Dejavu?
05.02.2021.

Automobil


Vratili smo se u moj stan. Preko dana je sve izgledalo drugacije. Cak i gore nego nocu. Pregledali smo prostoriju po prostoriju ali nesto mi nije odgovaralo u svemu tome. Sve stvari su bile izbacane, doslovno sve. Omoti od filmova su bili otvoreni, knjige pobacane s polica, stvari bivseg stanara izbacane iz kutija, moja odjeca pobacana iz ormara,.. Bilo mi je previse nereda za tipicnu pljacku. Iako je nedostajalo nekoliko vrijednih stvari, prosto nesto nije odgovaralo. Moj laptop je bio netaknut, iako je stajao na kaucu medju jastucima na relativno vidljivom mjestu. 

Rasklanjali smo dio po dio no kad smo napokon rascistili dnevnu, primjetila sam da je znatno manje stvari u kutijama bivseg stanara.

'sjecas li se jesu li ove kutije bile pune' upitala sam Klausa

'da, bile su pune... mozda smo samo bolje slozili'

'mozda...'

Rijetko cega sam se plasila u zivotu. Dugo godina sam zivjela sama i nisam se bojala da ce mi itko nauditi. Nisam se bojala vracati kasno kuci. Nisam se bojala mraka, ljudi losih namjera ali nakon te pljacke, bila sam prestravljena. Kako je lako da netko udje u tudji stan, napadne mu privatnost, tako bezobrazno i tako drsko. Mislila sam kad sve rascistimo, proci ce me taj neugodni osjecaj, ali nakon sto smo sve stvari vratili na mjesto, sjeli u dnevnu, ja sam se osjecala jos gore.

'ne znam do cega je, ali ovaj stan... nesto u vezi njega... ne znam' rekla sam Klausu hodajuci dnevnom gore - dolje

'ides kod mene, neces ovdje ostajati'

'idem, da, samo ne znam, ne mogu ti opisati, tako se cudno osjecam ovdje... od pocetka i sad jos i vise. Toliko toga se desava otkad sam u ovom stanu... mozda tripujem' Pogledala sam prema parkingu i vidjela da automobila bivseg stanara nema. Pocela sam da trazim kljuc.

'sta trazis?' upitao me Klaus

'kljuc, nema mu auta'

Skocio je i pogledao kroz prozor.

'kako je to moguce?'

'ne znam, nema kljuca, uzeli su kljuc!'

'pozvat cu policiju i reci da je i auto nestao'

'auto ne nestaju samo tako...' promrmlja sam dok je Klaus telefonirao. Dao je registracijske oznake automobila i opis.

'kako nisam primjetila da nema automobila?'

'nisam ni ja. Nije ni cudo uz sve sto se desava'

'ne mogu vjerovati da takvo sto nisam primjetila...' hodala sam gore - dolje i dalje.

'smiri se...' rece Klaus i dodje do mene 'sve ce biti u redu. Tvoje stvari cemo za nekoliko dana premjestiti kod mene, dok se ovo sve malo smiri'

'moram odjaviti stan onda'

Nazvala sam stanodavca i pocela mu pricati sto se sve dogodilo.

'jako cudno' rece kad sam mu spomenula muskarca koji je dolazio u stan 'nedavno mi se K javio i rekao da ce navratiti u stan po stvari i po kljuc od auta, kad sam mu rekao da cu ti javiti, zatrazio je tvoj broj i rekao da ce te sam pozvati. Nije te zvao?'

'ne... kad je to bilo?'

'nedavno, ne znam tacno datum, u skorasnje vrijeme'

'je li rekao ista vise'

'nije, samo to da ce doci po stvari i postu. Je li njegova posta jos tu ili?'

'posta! Samo tren, ostani na vezi, molim te!' rekla sam i pocela da pregledam kutije. Ono sto je nedostajalo u kutijama je bila posta bivseg stanara.

'i posta je odnesena. Posta, kljuc od auta i moj neki nakit... koliko vidimo barem'

'sto policija kaze o tome?'

'nista korisno. Cude se kako nismo odmah primjetili da je automobil nestao... i je cudno, samo sto nismo obracali paznju u toj zbrci.'

Nakon razgovora sa stanodavcem, zamislila sam se. Mozda je kljuc uzet tu noc a automobil odvezen kasnije... ili je netko bio dva puta u stanu?


05.02.2021.

Tanjug


Ujutro smo otisli do bolnice gdje smo saznali da ce Liz ostati neko vrijeme na promatranju. U cekaonici smo sreli njenu mamu i sestru koje su rekle da ce Liz kad izadje iz bolnice doci kod njih do daljnjeg i da ce doci po njene stvari uskoro. Klaus se slozio s tim i samo rekao da ce spremiti njene stvari u toku dana. Vratili smo se u stan i polako spremali njene stvari. U potpunosti smo zaboravili da nismo vec duze vrijeme nista jeli ali nismo ni bili gladni. 

'Zasto Liz odmah nije otisla kod mame i sestre...' upitala sam dok sam spremala njene stvari.

'Ne znam... ne mogu sad misliti o tome'

Bila sam tako umorna. Od spremanja tudjih stvari. Od desavanja koja nam nisu davala ni sekundu vremena da predahnemo. Tek predvecer smo se sjetili da jedemo i pozvali dostavu. Lizine stvari su stajale u kutijama u hodniku.

'Hocemo li preci ovdje' upitao je Klaus dok smo jeli

'Molim?'

'Pa otkazi onaj stan i predjemo ovdje'

'Mozemo li o tome sutra... sad bih samo da jedem, da legnemo i o svemu da mislimo sutra'

'Hoces da gledamo film?'

'Svejedno...'  odgovorila sam jer mi je bilo potpuno svejedno sta cemo raditi, nisam imala volju ni za sto. Osim da legnem i prespavam godinu dana, probudim se kad sve bude jednostavnije.

Smjestili smo se na kauc u dnevnoj koji smo razvukli.

'Zazmiri i zacepi usi dok pustim film' poslusala sam ga. Uskoro mi je maknuo ruke s usiju, kad sam otvorila oci vidjela sam da je pustio 'Lajanje na zvezde'.

'hah...'

'Hoces mi prevoditi'

'Hocu ali onda ce trajati film jako dugo'

'Je li ti se zuri negdje?'

'Ne... hajde pusti film'

Vecinu filma je vec razumio jer ga je pogledao puno puta sa zeljom da ga nauci da bi mogao da ga gleda sa mnom.

'Sta je Tanjug?' pitao me

'Radio, zasto?'

'Kako Tanjug javlja da te volim' rece na simpaticnom bosanskom, sto mi je izmamilo osmijeh.

Smanjili smo mobitele i svladani umorom zaspali nekad pred samu zoru.


04.02.2021.

Noc bez sna


Kad je Liz zavrsila u bolnici, Klaus i ja smo bili u stanu. Pojurili u auto i zaputili se prema bolnici. Putem sam mu pricala kako ce sve biti u redu, da su i Liz i beba dobro a on je sebe krivio, sto nije bio uz nju u tim trenucima. Sto god da sam rekla tada, nije bilo dovoljno dobro niti je pomagalo. U bolnici nismo mogli ici dalje od cekaonice gdje smo pokusavali saznati bilo sto o Liz. Sati su prolazili a nitko nije dolazio da nam bilo sto kaze. Klaus je postajao nemirniji, te je u jednom trenutku poceo vikati da nam napokon netko nesto kaze. Koliko god ga smirivala, nije vrijedilo. Izvukla sam ga van da udahne svjezeg zraka ali nista nije pomagalo. Usla sam u cekaonicu i uspjela zamoliti prvu medicinsku sestru koju sam srela da nam bilo sto kaze. Vratila se brzo s informacijom da su i Liz i beba dobro, da joj je tlak jako povisen i da mora ostati u bolnici. Nije bilo svrhe da dalje cekamo, jer je vec gotovo jutro bilo. Rekli su nam da dodjemo u 10 sati pa cemo moci porazgovarati sa doktorom. Izasli smo van iz bolnice, bez rijeci i sjeli u auto.

Kad smo se vracali prema stanu, cinilo mi se kao da smo cijelu vjecnost izbivali iako smo tek nekoliko sati bili van stana. Parkirali smo auto i sutke se penjali u stan. Kad sam gurnula kljuc u  bravu nisam ga mogla okrenuti. Pritisnula sam steku a vrata su bila otkljucana.

'Zar nismo zakljucali'

'Ne sjecam se uopce...'

Usli smo u hodnik, ostavili jakne i zaputili se prema dnevnoj u kojoj nas je docekao novi sok. Sve stvari su bila razbacane po podu. Stajali smo ukopani i gledali oko sebe. U tom trenutku sam cula samo svoje srce kako lupa. U usima mi je pocelo zujati a srce je sve jace lupalo. Klaus je otisao u spavacu sobu a ja sam stajala i dalje u dnevnoj i gledala stvari razbacane po podu. Gotovo da nije bilo netaknute stvari. Sve je pomjereno ili baceno na pod.

'U sobi isto...' zacula sam Klausa. Sjela sam na kauc i dalje razgledala po razbacanim stvarima. Odjurila sam u spavacu i vidjela nered, na krevetu se nalazila prevrnuta kutija s nakitom. Nisam imala neki posebno vrijedan nakit ali imala sam nakit sentimentalne vrijednosti kojeg vise nije bilo tu. Pocela sam prevrtati sve po sobi trazeci zlatnu ogrlicu koje nije bilo. Srebrni prsten. Nausnice. Stari muski sat koji vec preko 10 godina ne radi. Nicega nije bilo. Nicega sto je vrijedilo.

'Sve su uzeli...' rekla sam prevrcuci stvari. Pocela sam vristati iz sveg glasa i bacati sve sto mi je dolazilo po ruku. Vristati i vristati. Sve dok se vrisci nisu pretvorili u glasan plac. Plakala sam i plakala. Jecala. Tresla se i jecala u Klausovom zagrljaju. Pustao me da izbacim sve iz sebe. Sve sto se nakupljalo i cekalo da eksplodira. Svaki odgodjeni let. Svako propalo 'vidimo se'. Svaki propali plan. Svaki propusteni blagdan i rodjendan. Svaka ukradena uspomena. Svaki propusteni zagrljaj. Sve.

'Nije posteno' prosaputala sam kroz jecaje 'ovo se ne desava' a Klaus me samo jace stisnuo u zagrljaj.

Pozvali smo policiju kad smo se smirili koja nije bila od pretjerane koristi. Napravili su zapisnik nestalih stvari, poslikali, odradili sto su imali i nikad se vise nisu javili.

'Ne mogu spavati ovdje' rekla sam Klausu gledajuci sobu u neredu. Moje rublje je bilo ispreturano, netko je dirao ono sto ide na moju golu kozu. Netko je tako nasilno ispreturao moju privatnost, dirao sve sto nije njegovo. Bez ustrucavanja.

Izasli smo iz stana i otisli u Klausov odspavati nekoliko sati. Nisam bila ni svjesna koliko dugo vec Liz zivi tu dok nisam vidjela da je stan prepun njenih stvari. Da je to sad stan u kojem Liz zivi a ne Klaus. Sjeli smo u dnevnu a ja sam jos uvijek jecala. I zaspala s glavom u Klausovom krilu, uz jecaje.
31.01.2021.

Samo los san


Dan za danom, poneki bi bio bolji, poneki losiji. Klaus koliko god se trudio biti smiren, znao se pogubiti i povlaciti ponovo u sebe a ja sam iz dana u dan ga izvlacila i pokusavala biti tu, biti uz njega i biti tu za njega. Iznova i iznova. I postajala sam umornija. Sve dok jedan dan nisam prestala pitati 'kako je bilo'. Nisam zeljela petljati se u njihov odnos, niti sam zeljela biti nametljiva iako sam znala da ce kad tad doci vrijeme da budem u toj prici. Liz se preselila u Klausov stan a on je povremeno obilazio. Ponekad bi ga zvala u pol noci i trazila da dodje, da joj pomogne nesto, da joj nije dobro, da je zaboravila da treba sutra na pregled pa nije isplanirala odlazak i slicno. A on ako ne bi otisao, ustao bi i vise se ne bi vracao u krevet. Jasno mi je od pocetka bilo da to nece biti jednostavno niti lako. Nista od toga nece biti ni jednostavno ni lako. A pored toga, imali smo i svoje zivote.

Nakon sto je navodni stanar dosao po svoje stvari, vise se nije pojavio, niti javljao na broj koji je ostavio. A u ulici pored zgrade cesto bih primjetila parkiran crni automobil u kojem bi sjedila dva muskarca. Uvijek isto mjesto i uvijek ista dva muskarca. Uz sve sto se desavalo oko nas, cak sam i zaboravila bila na tog muskarca koji je bio usao u stan. Cinjenica da nisam znala koga sam pustila u stan taj dan mi je izazivala jezu u tijelu. Iako je Klaus bio tu gotovo svo vrijeme, u trenucima kad bih ostala sama uporno bih se osvrtala preko ramena gledajuci je li itko tu osim mene. Postajala sam paranoicna i trzala se na svaki zvuk. I onda sam pocela ponovo lose spavati, sanjati grozne snove, buditi se vristeci a Klaus bi iznova ponavljao 'to je samo los san, tu sam'. Tad bih se privila uz njega, a on bi me stisnuo u zagrljaj dok ne bih ponovo zaspala.

Nasi dani su postajali sve duzi i sporiji. Sve do tad mi se cinilo kao u nekom proslom zivotu. Oni dani kad cio dan ne bismo pogledali na sat, kad bismo izgubili pojam o vremenu, danu, bilo cemu, kad smo samo nas dvoje bili i kad je samo to bilo dovoljno. Osjecala sam da nije pravedno sto nam je idila tako naglo prekinuta, ne nasom voljom. Koliko god pokusavala biti razumna u meni se nakupljala ljutnja, koju sam potiskivala. Bila sam ljuta zbog svega sto se desavalo oko nas. I zbog svega sto nisam mogla kontrolirati. I svejedno nisam osjecala da pripadam u tu pricu o obitelji koju je Klaus ocekivao. Svaki put kad bih krenula to da kazem Klausu, zastala bih jer bez obzira na lose dane, bio je tu, ne nasmijan kao prije, ali bio je tu i jasno je dao do znanja da tu zeli biti. Tesko sam se mirila s tim sto se desava oko nas i uporno sam cekala da se nesto promijeni, da krene sve na bolje. Ali porod se blizio. Koliko god se nadala boljem, znala sam da ce avantura tek tad poceti. Pored svega toga, radovala sam se novom zivotu koji je uskoro trebao stici. Nisam zeljela da Klaus taj novi zivot doceka ljut, da ne bude u tom trenutku, da ne slavi rodjenje, zeljela sam da bude sretan, uzbudjen i sto se termin blizio postajao je uzbudjeniji. Poceli smo oboje polako pripremati se za dolazak njegova dijeteta u nase zivote. Malo po malo. I poceli smo se sve vise smijati ponovo zajedno.

U 8.mjesecu Liz je pala u nesvijest i hitno je prebacena u bolnicu.
29.01.2021.

Jebena 2020.


Sutradan sam spremila kosaru voca i orasastih plodova i rekla Klausu da odnese Liz, da joj pokaze da brine o njoj kao o majci njegova djeteta i da je tu ako joj nesto zatreba. I poslusao me, odnio je kosaru ali vratio se ljut. Do tad je Klaus imao mnogo raspolozenja ali nikad ga nisam vidjela ljutog. Sjeo je u dnevnu i zapalio cigaru. Mrmljao je sebi u bradu neke psovke.

'Sta je bilo?'

'Nebitno, glupost'

'Pa sto si ljut onda?'

'Rekao da sam je glupost'

'Dobro, kako zelis...' I ponovo bi se zadubio u svoje misli, miljama daleko odavde. Takva komunikacija nije bila tipicna za nas, bila mi je potpuno strana. Njegovo povlacenje u sebe nije islo postepeno, nego je odjednom postao dalek i zamisljen. Potpuno druga osoba. Netko tko je do neki dan pricao bez prestanka, sada bi sutio satima, bez progovorene rijeci. Svaki moj pokusaj da mu pristupim i da razgovaram je izgledao kao pokusaj prolaska kroz zid. Bezuspjesno. Na trenutke bi se vratio, ali vrlo bi se povukao u sebe i nestao. Znala sam da je cijela situacija u kojoj se nasao nezgodna i dala sam mu vremena i prostora da sve to skupa prihvati ali sto je vise vrijeme odmicalo i sto se porod blizio, Klaus je bio sve dalji. Svaki put kad bi isao kod Liz, vracao bi se sve vise ljut i nervozan nego li je bio kad je izasao iz stana. Nije puno pricao o tome sto se dogadjalo kad ode, odmahnuo bi rukom ili mrmljao sebi u bradu.

Dan za danom, a ispred njega sve vise cigara i manje rijeci. Iako sam rekla biti uz njega, nisam imala dojam da me uopce treba, niti da bi primjetio da nisam tu. Nasa do tad savrsena veza, iako relativno kratka, je postala nesto sto nisam mogla zamisliti, Klaus je postao nesto sto nisam ni znala da postoji u njemu. Nervozan, ljut, tih i dalek.

'Kako je Liz?' pitala sam kao i uvijek kad bi se vratio

'Lose. Mora traziti novi stan'

'Zasto?'

'Jer je onaj u kojem zivi premal'

'Premal za nju i bebu?'

'Da, rekao sam joj da predje u moj, dok se ne snadje, ionako je prazan'

'Aha... Treba li joj pomoci sa preseljenjem?'

'Organizirao sam joj ja'

'Cek, to je vec... rijeseno?'

'Da, nema sta cekati'

'Ne zelim zvucati kako god cu zvucati ali mozda si mogao porazgovarati sa mnom o tome prvo?'

'O cemu?'

'Pa preseljenju'

'Pa ja ionako zivim ovdje kod tebe, samo su mi tamo neke stvari, sta je problem u tome?'

'Pa da mi makar kazes sta se desava, svaki put dodjes ljut i nervozan, nista ne kazes'

'Evo rekao sam ti, Liz se seli u moj stan'

'Dobro, mozes li mi objasniti zasto se ponasas kao da je smak svijeta ili da je netko smrtno bolestan?'

'Umoran sam samo'

'Ne, nego se ponasas kao da ce biti smak svijeta kroz nekoliko mjeseci, sta ti je?'

'Nije mi nista, tripujes bezveze'

'Ne tripujem, ti se se okrenuo za milijardu stupnjeva otkad si saznao da beba dolazi'

'A sto si ti ocekujes, da u ovoj situaciji ja po cio dan se valjam, drogiram, jebem i zajebavam kao da se nista ne desava?'

'Ne, nego da budes normalan, nece zivot stati kad beba dodje'

'Hoce, stat ce sve sto smo mi planirali. Svaki nas plan propada, znas li da vjerojatno nikad necemo otici zivjeti na Novi Zeland kao sto smo planirali?'

'Dobro, imali smo prevelike planove za pocetak ali kakve veze to ima, mozemo ih malo prilagoditi, promijeniti, na kraju krajeva stvoriti potpuno nove planove ili ne imati planova uopce. Pogotovo u ovo doba koje je neizvjesno samo po sebi...' u tom trenutku Klaus kao da se probudio. Pogledao me gotovo iznenadjeno.

'Vidis, sve je neizvjesno, sve! Do jucer smo imali skoro cio svijet na dlanu a vidi danas, ne mozemo dalje od 5 km od stana otici! Ne mozemo svoje obitelji vidjeti mjesecima, ne mozemo nista! I u takav svijet dolazi moje dijete! Sto ako se nesto meni desi? Sto ako se Liz nesto desi? Shvacas kakav je ovo svijet? Ovo nije svijet za novi zivot. Ovo je sranje, sve je jedno veliko sranje!!! I pored toga, sve sto sam do jucer znao, danas vise ne znam, ceka me nesto na sto me nitko nije ni pitao jesam li spreman, je li zelim to uopce! Mene nitko nista u svemu ovome nije pitao! A svi ocekujete nesto od mene! Ti ocekujes da sam, kako si rekla, normalan??? Liz ocekuje, pa Liz ocekuje da cemo mi kad tad biti obitelj, eto sta Liz ocekuje! A mene nitko nista ne pitaaa!!! I samo ocekujete i samo zelite bez da pitate mogu li uopce ista dati... Nitko ne pita znam li ja biti otac. Niti znam li ja biti to sto ti zelis? Ne znam nista, shvacas li? Ja moram raditi za sebe, za dijete, za njegovu majku vjerojatno jer Liz ce radije zivjeti na socijali i kukati nego podici guzicu pa raditi i onda ce mene iz dana u dan jebavati u mozak, traziti ovo, traziti ono, frustrirati me iz dana u dan, dok ne pobudalim. Onda cu doci ovdje, pa ces me i ti pitati STA MI JE! NISTA MI NIJE! NISTA! I onda ce sve otici kvragu! Sve ce otici kvragu. To dijete ce znati za mene onako kako njegova majka, usput bivsa narkomanka, koja je vjerojatno prvih nekoliko mjeseci njegova zivota provela drogirana pa nije ni shvacala da je trudna, kako me ona predstavi i nikad me nece upoznati onakvog kakav jesam. Od rodjenja ce se truditi da me predstavi loseg, jer necu  da budem s njom ni sad niti bilo kad vise. To dijete nece htjeti ni minutu da provede sa mnom... I ja necu ni imati priliku biti otac kakvog ono zasluzuje. Sve i kad bih znao...'

Kad je izgovorio posljednju rijec samo se spustio na kauc i duboko izdahnuo. Donijela sam mu casu vode i sjela kod njega.

'Klaus, sve ce to doci na svoje...'

Popio je vodu i zagledao se u mene

'Strah me' rece 'svega a najvise toga da negdje usput u ovoj zbrci se mi ne izgubimo'

'Samo pricaj sa mnom, pa makar se i svadjali, pricaj'

'Mi se ne svadjamo'

'Izgleda da se moramo nekad posvadjati'

'U pravu si, nije ovo nista strasno, samo nisam spreman kao sto sam mislio'

'Dan po dan...'

'Trebam malo da misli skrenem... da makar na jednu noc ne mislim ni o cemu... Sta ima kod tebe?'

'Nista posebno, moj decko ocekuje dijete sa bivsom, koja se useljava u njegov stan, ne mogu ici vidjeti obitelj skoro godinu dana... Tako, standardno...'

'Imamo li one tekile od nedavno? Da se napijemo i jebemo do jutra?'

'Imamo. Upali kamin, pusti Buddha Bar, spusti rolete ili ne moras, svejedno i eto me'

Otisla sam po tekilu i case.

'Hocemo nazdraviti? Za djecu?'

'Za djecu! I skorasnji kraj jebene 2020.!'

'Jebeni kraj jebene 2020.!'



Stariji postovi